Ne il giorno ne l’ ora

Dvanaesti miris monolitne kolekcije UNUM želi se suočiti s emocijom nad emocijama: strahom, polazeći, gotovo tradicionalno, od odlomka iz Evanđelja po Mateju koji pripovijeda prispodobu o deset djevica, odakle je preuzeto i ime; riječ je o ženama koje su, razborito, sačuvale ulje kako bi napunile svoje svjetiljke u trenutku dolaska zaručnika.

Znamo da će od deset žena samo njih pet — upravo nazvanih razboritima — sudjelovati na svadbenoj gozbi, dok će ostale, koje su otišle potražiti ulje za svoje svjetiljke, zateći zatvorena vrata. „Gospodine, otvori nam“, reći će po dolasku, a kao odgovor primit će: „Zaista, kažem vam, ne poznajem vas.“

Znamo također da su, dok su čekale, i one zaspale, ali su bile spremne probuditi se i pripremiti za radost u trenutku dolaska zaručnika: „Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa“, čitamo u Mateju.

Ali ovo je tek početak.

Ideja je zapravo otići još dalje od evanđeoskih riječi i suočiti se sa strahom na intenzivniji i dublji način, ondje gdje se smještaju i proturječne emocije, prepuštajući se zavodljivoj privlačnosti opasnosti, jednom amor fati, kako je govorio Nietzsche, a koji je u svakom slučaju prisutnost nekontroliranog.

Taj element obilježava horor književnost, ali ne samo nju, i upravo predstavlja vlast nekontroliranog nad nama.

Ipak, strahu je uvijek potrebno još nešto da bi bio strah: ne nedostatak hrabrosti, nego prisutnost onoga što najviše želimo.

Ona koja ostaje najveća težnja većine ljudi ujedno je i donositeljica nevolja.

To je sloboda.

A miris produbljuje ideju razaranja, dobrovoljne šutnje i introspekcije potrebne da se iskopa u najudaljenijem bazenu postojanja, dublje od same kože.

Ali ovladavanje strahom stvara privlačnost prema njemu, sve do toga da osjećamo zadovoljstvo prema strahu koji sami tražimo, želimo i kontroliramo.

Čovjek je, naime, obavijen jednom užasavajućom sudbinom, a naše društvo, nasilnim masovnim izjednačavanjem, želi se omamiti i zanijekati istinu, odnosno biti-za-smrt.

Samo tako čovjek postaje ja u svojoj najgluhjoj i najmračnijoj sjeni te pokazuje svoju istinsku prirodu, satkanu od proturječja i želja.

Suočen sa strahom, naime, rađaju se primarne potrebe prividnog nereda, prožete i prigušenim, skrivenim i opasnim erotizmom, čime nemoguće postaje moguće.

Ambalaža, strogo usklađena s kolekcijom UNUM, ovoga je puta zatvorena hladnom prozirnom folijom i srebrnom etiketom.

Sama srebrna bočica smještena je u „gluhu“ vrećicu od crnog baršuna, zapečaćenu termoskupljajućom folijom koju je potrebno fizički prerezati metalnim škarama koje se nalaze unutar kutije.

Pred životom, na planetu krhkih, nakon religioznog pada u kraljevstvo praha, lišen svakog sigurnog oslonca, čovjek je neraskidivo vezan uz strah i prisiljen lutati noćnim stranama duše.

I unutar te sobe opažati nešto poput prigušene svjetlosti koja materijalizira deformaciju udova, zastajući i dijeleći monstruozne stvari koje žele proždrijeti konformizam i pristojnost, osjećajući zadovoljstvo u gušenju duša, dok se više ne podnose računi života, nego se suočava s oblikom spasenja koji se sve više udaljava.