Cvjetni parfemi imaju “bad rap”. Mi to najbolje znamo, jer vidimo vaš izraz lica svaki puta kada spomenemo činjenicu da je ovaj ili onaj parfem—cvjetni. Neki puta je to trzaj usnice, neki puta treptaj oka, ili pogled u stranu, ali cvjetni parfemi iz nekog misterioznog razloga izazivaju predrasude.

Postoji dvije teorije koje bi mogle objasniti taj fenomen, a jedna od njih je teorija olfaktivnih konotacija. Za primjer ćemo uzeti ružu, ona je dobar primjer jer je univerzalna esencija, i često žrtva predrasuda. Naime, mirisi koje pamtimo iz ranog ili kasnog djetinjstva vežemo uz određene riječi i mirise. Tako se na spomen ruže sjetimo—hipotetski—profesorice iz likovnog koja je uvijek oko sebe emitirala neki bezimeni parfem s ružom, i ne možemo si pomoći. Zbog tog bezimenog parfema koji je nosila hipotetska profesorica iz likovnog, imamo nehipotetske, već vrlo realne predrasude prema—niti krivoj, niti dužnoj—ruži.

Druga teorija je vezana uz povijest parfema, ili preciznije, razvoj sintetskih sirovina koje se koriste u parfemima. Naime, prije početka 20. stoljeća, gotovo svi parfemi bili su cvjetni. Većina formula temeljila se na jednom cvijetu bez dodatnih nota, no sve se promijenilo kada se svijet kemije i svijet parfema počeo ozbiljnije družiti: na scenu su nastupile sintetske note, koje su omogućile kreatorima parfema drugačije kreacije, i nadasve modernije parfeme. No, nakon što su složeniji parfemi s više nota postali popularni, oni koji su se činili da se drže cvjetnih mirisa bili su obično starije žene koje su već bile uhodane u svojim navikama. Kao rezultat toga, cvjetni parfemi brzo su postali povezani s zastarjelom estetikom “old lady” i ispali su iz mode.

Ipak, ako nastavimo s primjerom esencije ruže, po informacijama udruge The Perfume Society, ona se nalazi u 75% parfema orijentiranih prema ženskoj populaciji i u najmanje 10% onih orijentiranih prema muškoj populaciji, što znači da su predrasude prema cvjetnim parfemima—koliko god bile objašnjive—zapravo 100% neutemeljene.